Petnaestak članova Vespa kluba Zagreb, s nekoliko karlovačkih Vespaša, u dobrom je raspoloženju posjetilo vojni aerodrom Željava
VK Zagreb je klub koji njeguje opuštenost i slatku dozu lijenosti koju može prekinuti samo jedna dobra ideja. Milan Medić zvani Mićo, uzburkao je strasti kada je stakleno sjajnih očiju sjeo i napisao prijedlog s glavom i repom, onako vojnički, s idejom posjeta Željavi. Taj napušteni kompleks vojnog aerodroma specifičan je po tome što je kompleks doslovce ugrađen u planinu tijekom 10 godina izgradnje. Jasno, da sve prođe u redu, angažirali smo i stručnog vodiča.
Nedžad je aviomehaničar. Pragmatičan i jednostavan, službovao je baš u vlažnim tunelima aerodroma Bihać. Doduše, nekada ti tuneli nisu bili vlažni, već su služili na ponos svima koji su s njima imali i najmanje veze, što se vidi u grupi gdje se okupljaju bivši vojnici i službenici. Facebook grupa LYBI bavi se upravo tematikom Željave (danas ju tako zovemo prema istoimenom mjestu nadomak), a Nedžad je jedan od onih s bistrim pamćenjem i pragmatičnim odmahom ruke kada počnu lupetanja o supertajnim svemirskim programima za vrijeme bivše Juge.
Proveo nas je kroz kompleks i oduševio nas poznavanjem svakog kutka. Sve su to danas devastirani tuneli uništeni miniranjem još 1992. godine kada se vojska iz njih povlačila, ali on se živo prisjeća kafedžinica, magacina s potrepštinama, imena pilota i mehaničara, nekih dogodovština, kamera, kontrolnog tornja, rada pancirnih vrata i svih ostalih tehnikalija vezanih uz tada čudesan kompleks. Gradnja je započeta još 1950-ih, a dovršena je 1968. godine. prema njegovom sjećanju, predviđeno je bilo mjesto za 16 lovaca MIG-21, a najviše su ih unutra uspjeli strpati čak 26. pred sam početak rata. Tuneli su čak i modificirani za prihvat modela MIG-29, no niti jedan nikada ovdje nije ušao, tvrdi Nedžad.
Agregati za napajanje piste strujom radiil su na naponu od 24 Volta. Bili su zaduženi i za ventilaciju te napajanje objekta strujom. Da su se unutra zatvorili, mogli su preživjeti čak šest mjeseci bez vanjskoga svijeta, tvrde. “Tada smo se divili tome, danas znam da je bolje da umreš odmah nego da odgađaš šest mjeseci”, pragmatično će Nedžad prepričavajući raspored prostorija. Tamo se snalazi kao riba u vodi, pratili smo ga u stopu i naćulili uši. Objekt nije samo devastiran već i pokraden. Kilometri kablova, željeza, svega što se moglo izvući, nestalo je pod okriljem mnogih noći. U objekt ulaze i kineski turisti u japankama. Vidjeli smo ih troje. Internet je čudo. ljudi se ohrabre na svašta samo zato jer su čitali negdje da je to cool.
Bilo bi teško prepričati sve detalje. Uživali smo svake sekunde jer smo imali sjajnog vodiča. Bez njega, sve to bio bi armiranobetonski mastodont ukopan u planinu i potpuno devastiran. Prava je šteta da se Željava ne koristi kao turistički objekt, no s druge strane, ovako ima svoj šarm. Naime, kopajući smo pronašli puno dokumenata i par listova uzeli za uspomenu. Neki davni rasporedi letenja, priručnici za komuniste i one koji to žele postati.
Koliko god zanimljivo bilo kopati i istraživati dva sata u mračnim tunelima, još je ljepše napokon izaći van, na sunce. Dio ekipe otputio se na ručak u Bihać, a dio je okrjepu potražio u Rastokama. Jedno je sigurno, nakon svega spavali smo ko topovi.
Branimir Tomurad
